Kad sam zaista počeo voljeti samoga sebe, spoznao sam kako su emocionalna bol i patnja za mene samo upozorenje da ne živim suprotno svojoj istini.
Danas znam, to se zove biti autentičan.

Kad sam zaista počeo voljeti samoga sebe, razumio sam koliko postiđujem druge kad im namećem svoje želje, iako znam da još nije došlo vrijeme, niti da je čovjek za to spreman, čak i ako sam ja taj čovjek.
Danas znam, to se zove samopoštovanje.

Kad sam zaista počeo voljeti samoga sebe, prestao sam čeznuti za nekim drugim životom i mogao sam vidjeti da je sve oko mene poziv na rast.
Danas znam, to se zove zrelost.

Kad sam zaista počeo voljeti samoga sebe, shvatio sam da sam uvijek, u svakoj prilici na pravom mjestu u pravo vrijeme te da je sve što se događa ispravno.
Danas znam, to se zove samopouzdanost.

Kad sam zaista počeo voljeti samoga sebe, prestao sam si krasti slobodno vrijeme i prestao sam smišljati velike projekte za budućnost.
Danas radim samo ono što mi čini zadovoljstvo i što me veseli, što volim i zbog čega se moje srce smiješi, na svoj način i u svom tempu.
Danas znam, to se zove iskrenost.

Kad sam zaista počeo voljeti samoga sebe, oslobodio sam se svega što za mene nije bilo zdravo.
Jela, ljudi, stvari, situacija i svega što me odvlačilo od mene samoga. Na početku sam to zvao 'zdravim egoizmom'. No danas znam, to je ljubav prema samome sebi.

Kad sam zaista počeo voljeti samoga sebe, prestao sam uvijek htjeti biti u pravu. Tako sam i manje griješio.
Danas shvaćam, to se zove biti jednostavan.

Kad sam zaista počeo voljeti samoga sebe, odrekao sam se života u prošlosti i brige oko budućnosti.
Sad živim samo za ovaj trenutak u kojem se događa sve.
Živim tako svaki dan i zovem to savršenstvo.

Kad sam zaista počeo voljeti samoga sebe, spoznao sam da me vlastite misli mogu učiniti bijednim i bolesnim. No kad sam upregnuo snage srca, um je dobio važnog partnera.
Ovu vezu danas zovem mudrost srca.

Više se ne trebamo bojati rasprava, sukoba i problema sa samima sobom i drugima, jer čak se i zvijezde ponekad sudare da bi iz njih nastali novi svjetovi.
Danas znam, to je život.

Nacionalizam nije ni dorastao da bude turbofolk, to je dječja bolest svakog društva, pojavljuje se tamo gdje se države rađaju ili su klimave pa nema što drugo da ih drži nego neki kolektivni identitet mase koja živi. Srećom kratkog su daha, naglo dolaze, tako se i izduvavaju jer su iracionalni. Prosto ne možete da odete do doktora da izvadite krv i zamolite ga: 'Doktore molim vas utvrdite mi što sam ja po nacionalnosti.' Čitava stvar pada u vodu onoga trenutka kad konsekventno želite da otkrijete tko ste i što ste po nacionalnosti.

Što preostaje, ovakvom (ne)voljkom dnevničarenju: komentiranje svakidašnjice, lelek nad vlastitim i tuđim životom, uzaludno politikanstvo, opisivanje prolaženja života, bilježenje datuma važnih za privatnost i javnost, polemiziranje s odsutnim i zamišljenim protivnikom (koji se ne može ravnopravno uplesti), prežvakavanje književno-kritičkoga stiropora. Ništa od toga ili sve udrobljeno.